ponedjeljak, 06.08.2012.
Tajland i niska sezona u Aziji...
Ovo ljeto odlučili smo vidjeti kako izgleda "kišna sezona" na Tajlandu..
Bangkok i Ayutthaya:
- 16:15 -
utorak, 05.06.2012.
Graz u malo drugačijem izdanju
Subota, 5 sati ujutro... Krećemo u Graz, no ovaj puta ne idem sama kako to obično biva, pratnja sam 2 busa puna klinaca.. Terenska nastava u školi, 120 komada malih bića od 11-14. Nadajmo se da će dobro ispasti..
Prvo stajanje shopping, jer naravno da moraju odmah potrošiti novčeke. A zatim via Graz.
Šetnja gradom, i uspon do vrha.. Prekrasan pogled sa vidikovca. Slobodno vrijeme za razgledanje, a nama za odmor...
Nakon Graza krećemo za Zotter i Riegerburg. Zotter je tvornica čokolade. U sklopu ulaznice gledamo film o postanku čokolade i ulazimo u carstvo čokoladnih okusa. Žlica za degustaciju je u rukama, i krećemo. Topla čokolada, čoko za kuhanje, pa još novih 30 okusa.. Nakon 200tinjak okusa i prostorija, sve nam se izmješalo i polako jedan po jedan odustajemo od degustacije ostalih okusa.. U zadnjoj prostoriji, čokolada koja se topi u mlijeku i shake od čokolade u neobičnim kombinacijama: chilli, buća, šljiva, slanina... Ajme...
- 09:47 -
petak, 01.06.2012.
Nova web stranica
Jupiii, stranica u izradi, svratite :=))))
crnilabud.weebly.com
- 13:24 -
srijeda, 30.05.2012.
U pohodu na sjevernu polarnicu...
Finska i Estonija
Sisskiii team u pohodu na Sjeverni pol...
Likovi:
Nea - avanturistica spremna na sve sulude ideje (dio sisskii tima)
British Rose - najdraža Zagrebačka kihalica (dio sisskii tima)
Sanja - Opatijka sa pHD-a
Moi - moja malenkost
Ljoša - CS iz Rusije na povratku kući, dragi prijatelj i svjetski putnik
Finska, siječanj 2010.
Let iz Zagreba za Budimpeštu, presjedanje i novi let za Helsinki, peace of cake.. Malo sutra!
U Budimpešti se spremamo za ukrcaj u avionček, kad ono iznenađenja.. Let odgođen zbog vode u spremnicima. Koliko?!? Nitko ne zna. Daju nam voucher za klopu da nas se riješe i čekajte... Dva sata nakon, let je opet odgođen za 2 sata... Tri babe, a Nea nas čeka u Finskoj, sa svojim pehovima. Pri letu sa Islanda za Helsinki izgubili joj prtljagu, čeka nas u tankim tenisicama, bez debele jakne i svega potrebnog za preživjati 10 dana Finske na minus trideset i tko zna... Sjetim se nje, promrzle, i javljam da smo zatočeni ovdje do daljnjega sa toplom odjećom koju joj nosimo.. Aerodrom nije mogao biti manji. Nema se što raditi.
Na podu pored nas leži dečko, koji očito čeka isti let i pokušava spavati.. Pozovemo ga sebi. Ljoša, iz Rusije. Dogovor je pao, skupljamo vouchere na hrpu i mijenjamo ih za pivo. Da vrijeme lakše proleti... Par sati nakon, let je i dalje odgođen, i stižu novi voucheri, kojima smo se ovaj puta i veselili i odmah napravili trampu za još pokoju staklenku... Više se ne sjećam koliko smo tura tako mijenjali, no tih 12 sati koliko smo ukupono čekali nakon par zamjena i dobrog društva više i nisu bili važni...
Pri ulasku u avion cerek od uha do uha, i pogrdni pogled djelatnika aerodroma umjesto isprike. U avionu nešto bolje.. Za ispriku, časte nas nekim lokalnim vinom. Pored nas još sjedi neki Finac, koji odmah zatraži cijelu butelju sebi, i druženje se nastavlja. Putovanje je dobro počelo! Ljoša putuje do Helsinkija, pa je planirao autostopom doma u St. Pete, no izjavljuje da je odlučio nastaviti druženje, prespavati noć u istom hostelu pa će nam sutra pokazati grad.. S veseljem prihvaćamo ideju, i nastavljamo brbljanje. Pri dolasku u hosel, dočekuje nas naša promrzla Nea, koja i dalje nije dobila svoju prtljagu. No niti to ju nije spriječilo da nastavi s nama razgledanje i obilazak grada.
U sjećanju mi je hladnoća i tišina na ulicama koju smo naravno mi Balkanci razbili kreveljeći se dok hodamo, i ne mareći previše za poglede. Ljoša nam objašnjava kako se Finci jako drže propisa, ne pretrčavaju cestu bez pješačkog, poštuju crveno, ne piju u javnosti, jer su im kazne za takvo što visoke. Također smo saznali ponešto o povijeti Finske jer ju Rusi uče u školi, vidjeli sve top znamenitosti grada. Objašnjava nam njihovu kulturu, i uspoređuje ju sa svojom, priča o zakonu prodaje alkohola u supermarketima (postoje licencirani dućani i jedino oni smiju prodavati alkoholna pića). U međuvremenu nas poziva sebi u Rusiju na dan, dva što odlučno prihvatimo, no kako nismo bile sigurne o postupku vize i prelaska granice, odustajemo za ovaj put. No, rađa se ideja o posjetu Estoniji na povratku sa sjevera...
Treći dan pozdravljamo se sa našim prijateljem i odlazimo na aerodrom gdje nas čeka let za Rovaniemi i sjever Finske. Plan nam je zadržati se dva-tri dana gore, i onda se vlakom vraćati kroz cijelu zemlju do Helsinkija.
Rovaniemi, najpoznatiji po Selu Djeda Mraza. Djedice koji nam nije dopustio da mu se slikamo u krilu, ne znajući kolika se djeca kriju u nama.... Klasični izlet, posjet farmi huskija, vožnja na sobovima dok ležiš pokriven krznom, prelazak Sjeverne polarnice, i vesela lica četiri djeteta zarobljena u tijelima "žena". :=)
Noć druga, potraga za Aurorom boralis, bježimo van grada u obližnje šume uz ledeno jezero. Mrak, a vani ispod -31. Zakopčane do grla, Neine tene omotane najlonima da ne propuste snijeg koji je do guzova u tim neraščišćenim predjelima. Neka se neobična svjetla naziru i počinjemo raspravu je li ili nije Aurora..
Nakon par sati smrzavanja vraćamo se u grad i odlazimo u Lordi's roktaurant, birc i restoran čiji su vlasnici poznati Lordi, pobjednici nekog Eurosonga.
Zadnji dan kupujemo karte za noćni vlak za Tampere i vučemo torbe i backpack po snijegu. Mučenje, proklizavnanje do željezničkog. Neko poluspavanje u vlaku, dolazak u Tampere oko 5 ujutro. Misija prva: pronaći spa, kupanje, sauna i bacanje u ledeno jezero nakon saune. U obližnjem hotelu saznajemo da van grada postoji takvo mjesto koje se otvara u 6 ujutro, taman koliko nam treba da propješačimo do tamo. Sanjarimo o toploj sauni i malo grijanja... Pronalazimo spa i uživanje počinje! Bazeni, kupelji, saune, i nakon dva pokušaja bacanje u ledenu vodu vanjskog bazena s vodom iz jezera uspješno odrađeni. Krv cirkulira žilama, i osjećam se kao preporođena. Savršen način za sakupljanje energije da dalje.
Tampere, grada u kojem se nalazi "najviša planina" Finske, popularno nazvana Finski Everest, koja je toliko visoka da smo do vrha došle pješice u laganim ritmom hodanja. Iznenađuje me kultura ophođenja ljudi čak i u javnom prijevozu. Svi ulaze na prednja vrata, ljubazno pozdravljaju vozačicu, nema guranja, švercanja s kartama. Niti blizu našem javnom prijevozu.
Pri povratku u Helsinki posjet Suomelini (obližnjem otoku sa tvrđom) propada jer je more zaleđeno i jako je rizično voziti se do tamo s obzirom na temperature. Odlučujemo se za posjet Estoniji ledolomcem.
Ako se ikada nađete u nekoj od susjednih zemalja, svakako preporučam posjet Estoniji.. Ledolomac Baltic princess od Helsinkija do Tallina vozi samo par sati, karta je niska, a takvu hranu, posebice palačinke nećete okusiti nigdje!
Nakon Estonije saznajemo da je većina aerodroma zatvorena zbog iznimno niskih temperatura, i pokušavamo saznati što je sa našim letom kući. Srećom, let nije otkazan i ipak se vraćamo taman na pvi radni dan. Na aerodromu Nea napokon pronalazi svoju prtljagu u masi izgubljenih torbi, i kući se vraćamo skoro kompletne, a ja bez nokta na palcu koji je otpao od hladnoće u nekom od pohoda na -31..
Finska
0343.jpg" alt="" />
Estonija
- 11:32 -
ponedjeljak, 21.05.2012.
Disko partizani u Budimpešti
Szóda Kávézó és Mulató, negdje u Židovskoj četvrti.. Kapetan i ja sjeli na pivo nakon razgledanja... Jedna, druga, i skužimo da je neki klub ispod zemlje.. Izvidnica se produžila na par sati čagice.... oko 2 ujutro počinje uvodna muzika, ekipa vrišti... Gledamo što se događa... Vrisak se širi klubom.. Počinju Disko partizani... 
http://www.youtube.com/watch?v=xpec7JiBlXI
Snimka koja je eto malo naopaka:
readonly=
- 09:42 -
četvrtak, 17.05.2012.
Španjolsko Markokanska tura
Milano…3 su sata ujutro. Krećemo iz Poreča za Milano, računam nekih 5 sati vožnje do aerodroma (ako sve bude kako treba). Let je u 9. Na cesti nema žive duše. Via Michelin vodič do aerodroma je isprintan i u rukama, a imamo i naputke kako preći dio Slovenije bez kupovine legendarnih „vinjeta“. Po dolasku u Kopar skrenuti starom cestom do benzinske, prolaziš Bertoke i voziš uz autoput do starog graničnog prijelaza. Mrak je, usporili smo 20 na sat, i nekako stigli. Upute za Milano nas šalju na izlaz Venecija, a table na autocesti pokazuju drugačije. Idemo po svom u nadi da ćemo stići na avion na vrijeme, što se isplatilo.
Madrid…
Sletili u Madrid, nema carinske kontrole, prednost EU. Terminal podzemne je 2 kata ispod što je super.. Virim u papir s natuknicama: Madrid's Barajas Airport has Metro stations in Terminal2 and the newer Terminal4. Trains leave every 5 minutes from 6.00am to 2.00am. Line 8 goes straight to the newly reformed Nuevos Ministerios Metro station in the centre of Madrid, with a journey time of just 12 minutes. Tip: Consider buying the Madrid Tourist Travel Pass, which allows you to travel on any Metro, bus or suburban train, all included in the price of just 5 euros, making it a great way to save money on public transport. Kupili Travel Pass.
Moramo do hostela. The Living Roof Hostel Madrid C/ Costanilla de San Vicente nş4, Madrid
Hostel je ok, 10-krevetna soba, bunk beds, čini se pristojan.. Na izlasku iz hostela supersimpa recepcioner nam otkriva da je danas Fiesta povodom Sv. Tri kralja, i kako je cijeli grad na jednoj lokaciji, daje nam kartu i crta kako do tamo. Usput svraćamo na klopu jer smo naravno pregladnili.
Dan 2. Pokušavamo uloviti ulaz u Prado muzej za koji je jučer bio red ok 3 km. Dolazimo pred otvaranje i nema nikoga. Misija izvršena :) Grad je doista kraljevski. Poslijepodne idemo do Toleda. Brzi vlak košta 10 eura, i vozi 30 minuta. Kapetan pali cigaru ispred Atocha stanice, Stanica je totalno otkačena, uređena starinski, i unutra se nalazi pravi mali park, sa jezerom i kornjačama. Gegamo se prema vlaku, ne računajući da Španjolci nisu kao naš HŽ. Vlak kreće na sekundu i nema kašnjenja. Toledo je mali viteški gradić koji me podsjeća na naš Motovun. Vlak staje u podnožju, i može se turističkim busom ili pjehe do gore. Naravno, nedjelja je i svi Španjolci navalili na izlet, nema šanse da u busu bude mjesta. No balkanci se progurali.. ;)
Po povratku u hostel shvatimo da imamo novog cimera, i soba nam smrdiiiiii!!! Lik spava, očito je stigao od nekud gdje baš i nema vode. Otvaram prozor jer je smrad nepodnošljiv. Uskoro stižu još dva cimera, Indijac i dečko iz Bangladeša. Indijac obavlja molitveni ritual gore na svom krevetu, dok mi brbljamo. Smrad je i dalje nepodnošljiv i bježimo van u potrazi za hranom i provodom. Bouqeria market je nešto što svakako treba posjetiti. Pojeli nešto u Rambla ulici, i tražimo neki birc. Pokušali u neki jazz klub, no plaća se upad. Pronašli na kraju neki Irski pub, i poslije odlučili u našem kvartu u još jedan pub..
dan 3. Pakiramo se i napuštamo hostel. Danas je let za Maroko. Po dolasku u Marrakech tražimo ATM ili mjenjačnicu jer je dirham zabranjeno unositi ili iunositi iz zemlje. Lovimo bus do grada, bus broj 19 vozi kao kružna linija i staje po potrebi. Dogovaramo sa vozačem da nas iskrca na željezničkoj stanici jer lovimo vlak za Casablancu. Vlak ide svakih 2 sata, stranica im je na francuskom i nisam usjela unaprijed kupiti karte. Ako ne upali, iza je bus pa ćemo pokušati tamo. Nema mjesta za prvi razred, samo za drugu klasu, bez rezervacija sjedala, u prijevodu:sjedi ako nađeš mjesto. Nije nam se dalo čekati pa uzimamo te karte jer vlak taman treba krenuti. Jedva stižemo na vlak koji je već kretao, i uskačemo unutra. Tek u negdje 15tom kupeu ugledamo tri žene koje sjede i dozvole nam da sjednemo s njima. Poslije smo komentirali da je jedino tamo bilo prazno, jer muškarci ne sjede sa svojim ženama, nego su se skupili u susjedni kupe. Najstarija žena pokušava konverzaciju sa nama, no kako ne pričamo francuski, teško ju je razumjeti. Shvatila sam sam da ona i kćer iz Marakeša (odakle su) idu u posjet rodbini u Casablancu. Treća je neka slučajna suputnica. Nastavljaju međusobnu priču na arapskom. Ništa ih ne razumijemo no Kapetan je razvio svoj film.. "Ma da i meni je nestalo mreže na mobu, sigurno je loša raširenost.." laprda on.. Djevojka koja s mamom putuje cijelo vrijeme skriva pogled. Izvadim mobitel, Kapetan svoj i počnemo tražiti neke karte.. Vidim da curi pogled bježi, i da joj je neobično vidjeti ženu sa mobitelom koja se ponaša drugačije od onoga kako su ju odgojili.Uporno nas promatra. Majka Arapkinja koja i dalje melje vadi domaće naranče i nudi i nama. Tipični ručak za siromašnu Marokansku populaciju: krug, sir ala naš Zdenka, i naranče. Po cijelom Maroku je tako. Za uzvrat im iz backpacka vadimo čipse i čoksu, što ih je očito oduševilo jer to ne jedu baš svaki dan.. Pružim im mokre maramice, a curka me tapša po ramenu da mi ih varti jer me ne smije pogledati u oči, i okrenute glave mi vraća.. Totalno mi je to nezamislivo. U neko doba vlak staje na stanici, i ulazi horda ljudi. Neki lik ostavlja ogromnu torbu posred našeg kupea i odlazi. Prošlo je sat vremena, čovjeka nema, torba je i dalje tu. Kondukter pita, žena mu objašnava, no torbu nitko ne miče. Kasnije ulaze dva dečka kod nas, sjedaju i guraju se pored torbe, no i dalje ju nitko ne dira.. Jasno je da svi raspravljaju o tome, no zbog nekog nama nejasnog običaja, torbu cijelim putem nitko ne dira. Upoznajemo se s dečkima koji su studoši u Casablanci. Sat vremena s njima je proletilo za čas... Pitamo ih na kojoj stanici dolje, jer su 4. Nastala je cijela rasprava u kupeu. Svatko je uvjeren u svoje. Majka Arapkinja se diže i vraća nakon 5 min, s teorijom da na trećoj silazimo za obalu Case. Tako joj kondukter rekao. S nevjericom izlazimo na toj stanici, i kada je vlak već krenuo shvaćamo da pojma nemamo gdje smo. Na tabli ništa ne razumijemo, sve je na Arapskom, nno u svakom slučaju, po pustoši to definitivno nije turistički dio Case.. Vani mrak, i tri čovjeka. Gdje smo?
Odlazimo unutra provjeriti situaciju.. Čudna neka fora, do obale se ne može direktno, moramo čekati idući vlak. Stojimo na stanici, vlak je najavljen no nema ga.. Nakon 20 min, natpis dolaznih vlakova se mijenja, i stiže vlak... Zbunjeni, nije nam jasno čiji je, naš ili za Agadir... Sumnjičavi, ulazimo unutra u prepun vagon i vrata se zatvaraju. Nakon 3 min stajanja na peronu mladić do nas shvaća da je ušao u pogrešan vlak, što je dobro jer to znači da smo mi u pravom.. Pokušava otvoriti vrata gumbom za nuždu, trojica mu priskaču u pomoć, no uzalud. Krećemo napokon U Casu.
Pri izlasku iz željezničkog, dočekuje nas kaos... Horde ljudi, taksija, auti jure, nigdje pješačkog prelaza.. Kao da smo na nekoj drugoj planeti!
Casablanca
Iduće jutro zaputismo se prema njihovoj sinagogi, koja je jedna od rijetkih otvorena za javnost. Putem do sinagoge odlučismo svratiti u stari dio grada i njihovu Medinu, što je ispao loš plan...
Kada smo zašli u ulice zidina, sve se činilo drugačije i neobično.. U šetnji spazimo da se u nekoj poprečnoj ulici odvija nešto zanimljivo, i bez razmišljanja krenusmo prema tamo.. Ulica za ulicom, mirisi , dojmovi.. Nekakva tržnica za lokalne stanovnike. Na prljavom pločniku leži cerada na kojoj se jedno pred drugoga prodaju sapuni, začini i svježe upecana riba čiji se smrad širi ulicom. Zureći u ribu, netko me gurne i ispred nas se progura čovjek koji na ramenu nosi cijelo prase.. Okrećem se po ulici i ugledam podavača kokoši. Uzima živu kokoš, baca ju na vagu, i ubacuje ženi u crnu vreću koje mi koristimo za smeće. Dok to radi životinji lomi vrat. Kapetan i ja se pogledamo, i tom trenu shvatimo da se nalazimo u dijelu grada gdje ne bi trebali biti. Kako je uzbuđenje splasnulo, shvatimo da nas ljudi čudno gledaju, te da su većina kupaca žene zamotane u burke i marame, samo im oči vire. Sjetimo se njihovih zakona, i krenemo natrag u moderni dio grada. No pronaći put van i nije tako lako. U zanosu emocija, shvatimo da smo se izgubili dok smo pratili sve što se događa ovdje, i da se niti jedno od nas ne sjeća iz koje smo ulice ušli...
GPS na mobitelu na naravno ne prepoznaje, tako da pognutih glava u pod krenemo tražiti izlaz. Osjetim poglede na sebi i pitam se zašto sam taj dan obukla suknju i žute najlonke?!? Rekli su da je Casa moderan grad, da rekli su.. No isto tako su rekli da postoje zabranjeni dijelovi grada, koje posjećujete na vlastitu odgovornost.. Gdje mi je pamet bila?
Sat vremena lutanja, najdužih u životu.. Tri raskopane ulice, dva privatna dvorišta u koja smo zalutali, sve siromašniji dijelovi grada, hladan znoj, panika... Izlaz!!!!
Na kraju dana dok ispijam Martini u kultnom Rick's caffe-u shvatim da smo taj dan propješačili oko 6 kilometara u komadu. Ugodna šetnja, nema što.
Proveli smo dvije noću u Casablanci, i više nego dovoljno za ono što nudi, i iduće jutro lovili neki bus za Marrakech.
to be continued later....(kad mi se bude dalo tipkati)
Atocha train station, Madrid
Toledo
Španjolska benzinska
Casablanca
Quadovi
Marakeš i Casablanca
Barcelona i Girona
- 18:24 -
Nizozemska, zemlja vjetrenjača i tulipana
Nizozemska, posjet prvi.. Godina pojma nemam, mislim 2009. Tjedan dana kampiranja na EuGeN-u, premda nismo geolozi.. Zadnji dan markiramo, i iz Utreechta bježimo u famozni Amsterdam.. Još tri curke odluče sa nama.
Smještaj? Ma kome treba smještaj, napraviti ćemo što i uvijek, cijelonoćni izlazak, par sati na željezničkom i ujutro pravac Koeln, iduća destinacija.. Zaključak: Radije lovu za hostel potrošiti na izlazak, i akcija!
Sve super, samo postoji jedan maliii problem. Train station closed during the night. 3 su sata ujutro i premda je ljeto, vani je smrzotka... A ništa, preostaje nam spavanje ispred... Vani puše, u prolazu puše, plus ventilacija daje svoj štih atmosferi.. Nas četiri, hrpa sličnih i par skitnica..
Samo, oni pametniji znali su što ih čeka, pa su sa sobom ostavili veće za spavanje i jakne.. Naše su torbe zaključane u lockeru unutar željezničkog naravno, gdje drugdje..
Vadim kabanicu da me barem zaštiti od vjetra... Pokušavamo onu: ako se skupimo zajedno, biti će nam toplije.. Minute nikada sporije nisu tekle... Danas se samo pitam, zašto se nismo vratile u neki pub?!?
- 14:33 -
Grčka
Kos town, otok Kos..
Centralni trg.. Pivnica i slastičarna, multipraktik mjesto okupljanja.
Konobar: Što ćete popiti?
Svi naručuju veliko pivo.
Dama: Meni molim vas malo što manje pivo!, u njenom damskom tonu.... Konobar se nasmija.. Za par minuta vraća se sa četiri krigle, i malo čašicom za rakiju u kojoj se nalazi pivo za "izbirljive".
Svakako posjetiti ako ikada zalutate tamo.... :)
Izlazak: Bar Street. Sin jedinac i ja odradili svoj dio, Dama je ostala u sobi... U magli mi je neka vesela obiteljska rasprava nakon povratka u sobu, upaliti klimu ili ne? Otvoriti prozor? Tko hrče?!? A tko "miriši" na hmelj?!?
Tipično M. kao i obično...
- 14:27 -
